Porečki biskup Eufrazije regulira odnose s Kaptolom i utvrđuje razne poreze, uključujući desetinu i crkveni quartese (četvrtinu desetine) na koje su dužni žitelji Poreča i uživaoci crkvenih dobra (krivotvorina nastala u drugoj polovici 12. ili prvoj polovici 13. stoljeće).
In nomine Patris et Filii et Spiritus Sancti, amen.
Imperante Flaviano Romanorum imperatore triumphatore augusto, anno imperii eius XVI, die vero XX°IIII mensis martii, indictione VI, feliciter.
Nos quidem Dei gratia Eufrasius Parentine ecclesie presula cunctorum pupillorum, viduarum et orphanorum pastor in ecclesia beate Marie virginis et sancti Mauri martiris, qui pro Christi nomine martirii palmam non recusavit accipere, residentibus nobiscum Constantio et Laurentio directis ab urbe Roma a Flaviano imperatore insimul nobis iubentibus et volentibus, presente clero et populo Parentino et Claudio archidiacono et Maximo archipresbitero et Andrea sancti Ioannis abbate atque Ioanne magistro militum advocato ecclesie sancte Marie et sancti Mauri et aliorum quamplurium, volumus, precipimus, statuimus ut:
[1] populus Parentinus maiores et minores insimul etiam et Parentini pro eo, quod super terram nostre ecclesie resident aut mansiones habent vel terras laboratoreas excolunt, tam de vineis quam de agris, quartas persolvant, sicut antea antiqui predecessorum suorum fecerunt, sic faciant ipsi.
[2] Et nullus episcopus successorum nostrorum aliam superpositam eis imponat, sed omnis Parentinus, tam clerus quam populus, et heredes eorum in hunc modum quiete, secure, libere habeat et possideat sine contradictione hominum, et etiam supradictus clerus et populus Parentinus predictas terras, mansiones, vineas et eorum heredes habeant potestatem vendendi, donandi, comutandi, alienandi, seu pro anima iudicandi, vel quicquid eis placuerit faciendi ad censum predictum reddendum ecclesie sancte Marie et sancti Mauri.
[3] Et insuper, tam per nos quam per successores nostros, statuimus, ordinamus ut Parentini canonici precipue in cathedrali ecclesia Deo et sancte Marie et sancto Mauro martiri servientes decimam omnium habitantium in Parentina civitate sine aliqua conditione habeant, tam de omnibus frugibus terre quam de animalibus, et quiete ac pacifice possideant.
[4] Volumus etiam ut ipsi canonici habeant terciam partem de salinis quas habemus in insula que vocatur Brivona, et habeant terciam partem de piscatione que provenit ad ecclesiam sancti Mauri de ripa Lemi; insuper habeant terciam partem de molendinis que habemus in aquis que vocantur Gradule.
[5] Iterato volumus et disponimus quod clerus Parentinus, tam maiores quam minores, habeant XII convivia annuatim cum episcopo Parentino:
- primum in Festivitate Omnium Sanctorum,
- secundum in Sollemnitate Sancti Mauri,
- tertium in Nativitate Domini,
- quartum in Epiphania,
- quintum in Carnis Levamine,
- sextum in Dominica de Palma,
- septimum in Cena Domini,
- octavum in Resurrectione Domini,
- nonum in Ascensione Domini,
- decimum in Pentecoste,
- undecimum in Festivitate Sancti Petri Apostoli,
- duodecimum in Assumptione Sancte Marie Virginis.
[6] Volumus etiam, quod nullus episcopus ex successoribus nostris vel aliquis tirannus presumat gravare vel molestare aliquem clericum Parentinum ex confratribus nostris, videlicet de ipsis qui in ecclesia sancte Marie virginis et sancti Mauri martiris serviunt, nec ipsi clerici Parentini quartas vel decimas alicui persone aliquo in tempore dare teneantur.
Nos quidem supranominatus Eufrasius episcopus, si in vita nostra vel post obitum nostrum successores nostri aut aliqua submissa persona hominum per aliquod ius vel ingenium aut temporis spacium contra hanc constitutionis nostre paginam ire, corrumpere aut infringere temptare voluerit, maledictionem Dei omnipotentis et beate Marie virginis et beatorum apostolorum Petri et Pauli et sancti Mauri martiris et aliorum sanctorum se noverit incursurum, et post hec omnia componat auri libras XX clero et populo Parentino, et hoc privilegium nostre ordinationis inperpetuum firmum et inviolatum permaneat.
Ego Petrus diaconus Parentine civitatis tabellio scripsi complevi et roboravi.
Ego Elias episcopus meis temporibus propria manu scripsi.
Ego Ioannes episcopus meis temporibus propria manu scripsi.
Ego Raschivus episcopus meis temporibus propria manu scripsi.
Ego Angelus meis temporibus.
Ego Stauratius episcopus temporibus mea manu scripsi.
Ego Laurentius episcopus et cetera.
Ego Iulianus episcopus et cetera.
Ego Dominicus episcopus manu mea scripsi.
Ego Antonius episcopus meis temporibus et cetera.
Ego Staudemimdus episcopus meis temporibus mea manu.
Ego Eripertus episcopus meis temporibus et cetera.
Ego Andreas episcopus meis temporibus mea manu scripsi.
Ego Adam episcopus et cetera.
Ego Andreas episcopus et cetera.
Ego Sigimpuldus episcopus et cetera.
Ego Engilmerus episcopus et cetera.
Ego Arnus episcopus meis temporibus et cetera.
Ego Ursus episcopus et cetera.
Ego Adalmarus episcopus et cetera.
Ego Cadolus episcopus et cetera.
Ego Paganus episcopus et cetera.
Ego Bertoldus episcopus et cetera.
Ego Terungus episcopus propria manu et cetera.
Ego Rodemundus episcopus meis temporibus et cetera.
Ego Vincentius episcopus.
Ego Ubertus episcopus.
Ego Petrus episcopus totum istud confirmavi.
Ego Ioannes episcopus temporibus meis mea manu.
Ego Fulgerius episcopus temporibus meis mea manu.
[additio saec. XIII]
In nomine Patris et Filii et Spiritus Sancti, amen.
Nos quidem Adalper divina providentia Parentinus episcopus licet indignus notum fieri cupimus, tam presentibus quam futuris, quod videntes, considerantes et diligenter adtendentes privilegium pie recordationis Eufrasii predecessoris nostri et aliorum predecessorum nostrorum vetustate consumptum, ne ecclesia Parentina vel ipsum Capitulum Parentinum in posterum suo iure vel dignitate privaretur, auxiliante Domino ipsum privilegium bona fide renovari fecimus et, ut habetur in isto, ita continebatur in illo.
a) pro pater coni. Cusin.
Isprava je očigledna krivotvorina, nastala ili u drugoj polovici XII. (terminus ante quem 1194.) ili u prvoj polovici XIII. stoljeća za vrijeme biskupa Adalpera (terminus ante quem 1222.). Dok neki još uvijek raspravljaju o pitanju je li cijeli dokument krivotvoren ili se radi o žestoko interpoliranom autentičnom dokumentu, diplomatički, kontekstualni i filološki dokazi snažno upućuju na tumačenje da je povelja povijesna krivotvorina (actum spurium), sastavljena na temelju najmanje dvije različite, autentične povelje.
Prema Benussiju (citiranom iznad), osnova krivotvorine doista je autentičan dokument iz VI. stoljeća, no ovo je tumačenje izuzetno teško poduprijeti.
Kao što je primijetio Fabio Cusin (citiran iznad), od pretpostavljenog izvornika iz VI. stoljeća nije ostalo gotovo ništa: magister militum je doista bio bizantski dužnosnik, ali nije mogao biti advokat Porečke biskupije kako ga navodi krivotvorina.
Prema Cušinu, čiji rad ostaje najdetaljnija raščlamba povelje, privilegij je sastavljen miješanjem ni manje ni više nego triju starijih, autentičnih povelja. Prva, i najstarija, potjecala bi iz ranog srednjeg vijeka, charta iz karolinške ere prema kojoj je oblikovan protokol: apprecatio "feliciter", fraze missi dominici, triumphatore augusto, sve bi to potjecalo iz ove, danas izgubljene, povelje iz kasnog VIII./ranog IX. stoljeća. Također, i sanctio bi sadržavao elemente iz ove listine.
Dispositio bi bio temeljn na dvije različite povelje. Ona starija, nastala između 1050. do 1150. godine, bila bi povelja koja uređuje odnos između porečkog katedralnog kaptola i biskupa. Ta starija povelja bila bi temelj poglavlja 3, 4 i 5. Mlađa bi bila charta libertatis porečke komune kojom bi se građanima Poreča dale određene slobode u raspolaganju crkvenom imovinom sve dok plaćaju standardne daće, četvrtine desetina. Ova danas izgubljena charta libertatis bila bi proizvod podestatske kulture XII. stoljeća, sastavljena u podestatovoj kancelariji ili rukom njegovih sveučilišno obrazovanih pravnika. Fraze kao što su Volumus, precipimus, statuimus ut; et insuper, tam per nos quam per successores nostros statuimus, ordinamus ut; iterato volumus et disponimus; sve bi to proizlazilo iz ove povelje o sloboštinama. Štoviše, poglavlja 1 i 2 također bi proizlazila iz charta libertatis. Argument se ponajprije temelji na usporedbi triju drugih povelja koje su izdali porečki biskupi i kojima su propisane slične slobode: prva je dodijeljena stanovnicima sela San Salvatoris (Kandler, CDI, dok. 89), druga stanovnicima Castiglionea (Kandler , CDI, dok. 163), a treća Vrsaranima (Kandler, CDI, dok. 179) - sve tri povelje bit će ovdje uskoro kritički priređene i ovdje.
Konačno, paragraf ovdje označen brojem 6 bio bi dodatak koji je umetnuo notar 1222. godine.
U suštini, tvrdi Cusin, „prava svrha ove kompilacije [Eufrazijevog privilegija] [bila je] kodifikacija zemljišnih daća u razdoblju u kojem je prijetilo da one budu zaboravljene“. (Cusin, citirano gore, str. 81).
Iako velik dio Cusinove argumentacije graniči s konjunkturama, njegovi zaključci da dotična povelja potječe iz XII./XIII. stoljeća i da se ne temelji na pretpostavljenom izvorniku iz VI. stoljeća, kako je tvrdio Benussi, ostaju valjani i trebala bi im se dati prednost u odnosu na druga, manje kritična tumačenja.
Najnovija analiza povelje Ane Jenko Kovačič (citirana iznad) nadovezuje se na Cusinovu interpretaciju, ali dodaje važnu preinaku: krivotvorina nije sastavljena u prvoj četvrtini XIII. stoljeća, nego u drugoj polovici XII. stoljeća, prije sudbonosne presude iz 1194. koju je proglasio markgrof Bertold IV od Andechsa (Kandler, CDI, dok. 186, uskoro kritički priređena i ovdje). Krivotvorina stoga nije bila izvorno zamišljena kao oružje kojim su se biskupi nastojali boriti protiv novonastale porečke komune, već kao povelja koja regulira odnose između biskupije, kaptola i posjednika crkvenih dobara, proizvod postgregorijanske reformacije u kršćanskoj Europi. Argumenti u korist ovakvog tumačenja su jaki jer se većina dispositio doista odnosi na odnose između Biskupije i Kaptola, a ne između Crkve i komune. Štoviše, tvrdi Jenko Kovačič, komuna u prvoj četvrtini XIII. stoljeća nije bila dovoljno jaka da se suprotstavi biskupiji, pa ne bi bilo potrebe pribjegavati krivotvorenju takve povelje upravo u tom razdoblju. Dakle, presuda markgrofa Bertolda V. iz 1194., koja se temeljila na "authentica privilegia", također bi uzela u obzir i Eufrazijev privilegij.