U jeku rata između Rimskog Carstva pod carom Justinijanom I. i Ostrogota u Italiji, rimski general Belizar planira opsadu ostrogotske prijestolnice, Ravenne. Dolina rijeke Po je pod blokadom dok Belizar izdaje zapovijed Vitaliju, koji je tada magister militum per Illyricum, da krene za svojom vojskom iz Dalmacije i podjarmi ostrogotske gradove regije Venetia. Događaj se tradicionalno tumači kao bizantsko osvajanje istarskih teritorija pod Ostrogotima i početak višestoljetne vladavine Istočnog Rimskog Carstva u Istri (prema narativu iz Prokopijeve Povijesti ratova).
Ἐπεὶ δὲ Βελισάριος Αὔξιμον εἷλε, ʹΡάβενναν πολιορκεῖν ἐν σπουδῇ ἐποιεῖτο καὶ ἅπαν τὸ στράτευμα ἐνταῦθα ἐπῆγε.
Μάγνον τε πέμψας ξὺν πλήθει υπερ πολλῷ ἐπὶ Ραβέννης ἰέναιa ἐκέλευε Πάδου τεb τοῦ ποταμοῦ τὴν ὄχθην ἀεὶ περιιόντα φυλακὴν ἔχειν, ὅπως δὴ μὴ τό λοιπὸν ἐνθένδε οἱ Γότθοι τὰ ἐπιτήδεια ἐσκομίζωνται.
Καὶ Βιτάλιος δέ οἰ ξὺν στρατῷ ἐκ Δαλματίας ἀφικόμενος ὄχθην τοῦ ποταμοῦ τὴν ἑτέραν ἑφύλασσεν.
[om.]
Καὶ Βιτάλιον μὲν ἐς Βενετίους ἰόντα τὰc πλεῖστα ἐπάγεσθαι τῶν ἐκείνῃ χωρίων ἐκέλευεν, αὐτὸς δὲ Ίλδίγερα ἐπιπέμψαςd τὸν Πάσον ἐφύλαδδευ ἑκατέρωθεν, ὅπως τε οἱ βάρβαροι μᾶλλον ἀπορίᾳ τῶν ἀναγκαίων ἐνδώσαυσι καὶ τὰς ευνθήκας ποιήσονται ᾗ αὐτὸς βούλεται.
a) ἐπὶ Ραβέννης ἰέναι] Ρὑπὲρ ʹΡαβέννης ed. Haury. b) in parenthesi ed. Haury. c) ὡς ed. Haury. d) πέμψας ed. Haury.
Nakon opsade Auximusa1, Belizar se požurio kako bi doveo cijelu svoju vojsku i započeo opsadu Ravenne. Također je poslao Magnusa sa velikom vojnom silom iza Ravenne, s naredbom da se stalno kreće uz obalu rijeke Po i drži stražu, s ciljem sprečavanja Gota da se opskrbljuju zalihama preko te rijeke. Nadalje, Vitalije, koji je došao iz Dalmacije s vojskom da mu se pridruži, čuvao je drugu stranu obale te rijeke.
[om.]
Nadalje, on [Belizar] je zapovjedio Vitaliju da ode u regiju Venetia i zauzme što je više moguće gradova te regije, dok on sam, s Ildigerom, kojega je poslao naprijed, drži stražu na objema obalama rijeke Po, kako bi se barbari mogli brže predati zbog nedostatka namirnica i sklopiti sporazum po njegovim [Belizarovim] željama.
[na hrvatski preveo urednik na temelju engleskog prijevoda Procopius, History of the Wars, prev. Henry B. Dewing, sv. 4 (London 1962), str. 113, 121]
1) Danas Osimo u talijanskoj regiji Marche
Počevši od gusto fusnotiranog pregleda povijesti Istre tijekom (ranog) srednjeg vijeka Bernarda Benussija, prvi put objavljenog 1897. godine, ova se epizoda, ovako kako je pripovijeda Prokopije, tradicionalno smatra početkom bizantske vladavine u Istri. Naime, Vitalije, magister militum per Illyricum, kada ga je Belizar pozvao da se pridruži njegovoj vojsci i krene na Ravenu, osvojio je preostale ostrogotske utvrde u regiji Venetia et Histria dok je putovao iz Dalmacije u nizine rijeke Po. Do danas je ovo ostalo najšire prihvaćeno tumačenje.
Tek se 1956. Stjepan Antoljak žestoko obrušio na ovu interpretaciju, ustvrdivši da sam Prokopije ništa ne spominje o Istri i Vitalijevom tobožnjem vojnom osvajanju ovog kraja, što ne bi bio slučaj da je Bizant doista osvojio poluotok i pripojio ga (Istočnom) Rimskom Carstvu. Umjesto toga, tvrdi Antoljak, Istru je Bizant osvojio tek 552. godine i to zaslugom Narzesa koji je tijekom svojeg pobjedničkog pohoda iz Dalmacije u Ravennu konačno pripojio ostrogotsku Istru Justinijanovu Carstvu.
Međutim, isti Prokopije izričito spominje u sljedećem odlomku, datiranom c. 544./5., da se Belizar zaustavio u Puli kako bi pregrupirao svoju ogromnu vojsku (četiri tisuće ljudi prema bizantskom povjesničaru, zasigurno prenapuhan broj) prije nego što krene protiv Totile (vidi izvor ovdje). Da je Istra cijelo to vrijeme ostala ostrogotska, zašto bi Bizant odabrao baš ovo područje za pregrupiranje svojih vojnih snaga?
Antoljak je pronašao kreativno rješenje: činjenica da je Belizar do Ravenne doplovio iz Pule dokazuje da je Istra (ili barem cijeli poluotok osim Pule) bila u rukama Ostrogota jer bi u protivnom bizantski zapovjednik putovao kopnom. Argument je u najboljem slučaju slab. Kao što je ispravno ustvrdio Ivo Goldstein u izravnom odgovoru na Antoljakovo tumačenje, putovati kopnenim putem ne bi imalo apsolutno nikakvu prednost pred mnogo bržim i manje opasnim pomorskim putem (Ivo Goldstein, Bizant na Jadranu od Justinijana I. do Bazilija I. (Zagreb 1992.), str. 27).
Carile (koji nije čitao Antoljaka) nije se izričito izjasnio niti za jedno stajalište, jednostavno tvrdeći da je do 544. godine Istra „barem obalni pojas“ u rukama Bizanta (Carile, "Il Bellum Gothicum", str. 170).
Štoviše, prema Prokopiju, svi pristaše Rimljana, „čim su čuli da je German na putu, okupili su se u Istri, i tamo ostali mirni, čekajući ovu vojsku“ (vidi izvor ovdje). Budući da je German 550. godine postavljen na čelo carske vojske u Italiji i ubrzo nakon toga umro, to bi značilo da je Istra bila izvan ostrogotske kontrole čak i prije trijumfalnog pohoda 552. godine.
Stvar dodatno komplicira pismo pape Pelagija I. patriciju Valerianu (ponekad pogrešno priređeno kao da je upućeno Narzesu) u kojem papa podsjeća bizantskog službenika na ono „što je Bog učinio za njega“ kada su regiju „Venetia et Histria“ okupirali Ostrogoti i kada je bila izložena franačkim napadima (vidi izvor ovdje). Prema Prokopiju, „Theudebert, vladar Franaka“ je „bez opravdanja neke dijelove Ligurije i Kotskih Alpa i veći dio Venecije podvrgao plaćanju danka“ (Povijest ratova, knjiga 8, poglavlje 24, redci 6-10). Doista, kontinentalni dio Venecije bio je pod ostrogotskom i franačkom kontrolom i prije i nakon Narzesovog trijumfalnog marša 552./3. kojim je zapravo okončan "Gotski rat": Verona i Brescia, posljednje ostrogotske utvrde u Italiji, predale su se Rimskom Carstvu tek 562./3., čime je završeno doba ostrogotske i franačke Italije.
Prema Antoljaku, papino pismo moglo je biti upućeno samo Narzesu jer eksplicitno evocira njegov pobjedonosni pohod ostrogotskom regijom Venetia et Histria 552. godine. Međutim, Pius M. Gassó i Columba M. Batlle, urednici daleko najboljeg izdanja epistolara pape Pelagija I. zaključili su, na temelju proučavanja svih sačuvanih rukopisnih tradicija, da je ovo pismo moralo biti izvorno izdano Valerijanu, a ne Narzesu. Ako je to tako, ostaje misterij na što je točno papa aludirao kada je podsjetio patricija Valerijana na ono „što je Bog učinio za njega“ negdje između 541. i 552. godine, u razdoblju franačkih pohoda u sjevernu Italiju i Totilinog kraljevanja.
Na kraju, na temelju ovih oskudnih povijesnih izvora ne može se odlučno zaključiti je li cijela Istra 539. godine postala bizantinska i ostala pod (Istočnim) Rimskim Carstvom neprekidno do sredine VIII. stoljeća. Carileov zaključak da je „barem obalni pojas“ Istre u prvoj polovici 540-ih bio bizantski stoga je najsigurnije tumačenje. Štoviše, nejasno je jesu li Totila ili Franci pod kraljem Theudebertom I. posjedovali bilo koji dio Istre, odnosno je li se njihova kontrola nad kontinentalnom Venecijom protezala i na kontinentalnu Istru: činjenica da se bizantska vojska dvaput pregrupirala u Istri, prvi put 544./5. i drugi 550. godine, kako izvješćuje Prokopije, govori protiv teze o stabilnijoj ostrogotskoj i/ili franačkoj kontroli nad Istrom između 541. i 552. godine.
Slike rukopisa ovdje nazvanog B dolaze sa službene mrežne stranice Biblioteca Medicea Laurenziana gdje se mogu besplatno konzultirati.
Urednik je naknadno označio slike s crvenim crtama kako bi jasno označio dijelove rukopisa koji se ovdje priređuju.
Faksimil rukopisa ostaje pod isključivim autorskim pravima nadležne institucije.